Živjeti u vlastitu svijetu koji nije izoliran, već povezan sa zajednicom, može biti važno i vrijedno, osobito u kasnijoj životnoj dobi. Ograničena mobilnost upućuje na kontakte u neposrednoj okolini. Iako bi najveći broj starijih osoba želio do kraja živjeti u svom domu, to u velikom broju slučajeva nije moguće pa javne ustanove moraju zamijeniti privatni dom. U današnjem potrošačkom društvu koje cijeni živahnost i ljepotu mladosti, one će to moći samo ako neće skrivati i izolirati starije građane.
 

Mogli bismo podsjetiti na Zumthorov dom za starije u selu Massans pokraj Chura – objekt manjeg, ugodnog mjerila, integriran u okoliš, čiji su privatni i javni prostori široko otvoreni prema planinskom krajoliku. Friedrich Achleitner pisao je o tom domu: Kroz velike prozore ljudi gledaju u svijet iz kojeg su došli. Dom za starije Olimpijsko selo u Innsbrucku, uz sjevernu obalu rijeke Inn, znatno je većeg mjerila, no vrline su mu slične: otvorenost čitave građevine prema okolišu, moćnoj kulisi sjevernog planinskog lanca (Nordkette), visokom gorju doline Inna, rijeci i gradu. To žiteljima doma može dati osjećaj slobode i lakoće, unatoč subjektivno ograničenim vlastitim mogućnostima. Arhitekte je vodila ideja empatije u postizanju određene ugode boravka, atmosfere koja može barem ublažiti postojeću dramatičnu izvjesnost.